ZADNJE NA FORUMU
  • Relax don do it...

    Komentirao: Zundapp

    Datum: 19-06 06:58

    Odgovora: 4537

    Pogleda: 650904

  • Pickupovi, drvo, konfiguracije, kombinacije i ostalo...

    Komentirao: etkfrru

    Datum: 19-06 00:25

    Odgovora: 591

    Pogleda: 44713

  • Epiphone Les Paul Standard Upgrade

    Komentirao: baaab

    Datum: 18-06 21:37

    Odgovora: 8

    Pogleda: 118

  • Tab Vinko Coce - Ribari

    Komentirao: marci1

    Datum: 18-06 20:18

    Odgovora: 1

    Pogleda: 50

  • Kakvo pojačalo imate?

    Komentirao: SteveP

    Datum: 18-06 16:37

    Odgovora: 2464

    Pogleda: 542172

  • Steven Wilson- The raven that refused to sing

    • Datum:   17-03-2013 22:38
    • Autor:   Vlatko Galić
    • Ispiši   Stranicu



    Ovoga smo momka već mogli čuti kako kroz prethodna 2 samostalna albuma, tako i kroz njegovu preko 20 godina dugu karijeru "glavnog meštra" i mozak benda Porcupine Tree. Svu je glazbu za Porcupine Tree pisao Wilson uz male ulete ostalih članova benda s vremena na vrijeme, dok je na svim albumima upravo on potpisivao i produkciju, inženjering i artwork. Što reći, kreativan momak...
    Naime, pred par se godina odvažio započeti i samostalnu karijeru jer je odlučio da mu preostaje previše slobodnog vremena uz sve navedene aktivnosti i još nekolicinu side-projekata. Prva su dva albuma; Insurgentes i Grace for drowning, vrlo nalik napretku Porcupine Tree-a, odnosno stupnju glazbenosti i kompozitorski i atmosferom kojom odišu.
    Kako je Wilson u nerijetkim intervjuima govorio, njegova je želja oduvijek bila pisati i svirati prog-rock i čak je oštro reagirao na svako klasificiranje PT-a prog rock bendom.

    Pred manje od 2 godine, njegov se prijatelj i glazbeni suradnik, frontmen Opetha M.Akerfeldt, koji u Opethu igra sličnu rolu kao Wilson u PT-u odvažio s bendom snimiti prog rock album prema uzoru na Catenbury prog scenu iz kasnih 60-ih i 70-ih. Album je ispao potpuni uspjeh, kako glazbeno i kompozitorski, tako i što se prihvaćanja od strane starih fanova tiče koji su pred njim već očito učmali u natezanju harmonijske skale kroz sve moguće tehničke akrobacije.
    Kako ja to doživljavam: Wilson je sjeo i poslušao taj album i pomislio: "Gdje su moja muda?" Nakon tih izjava, krenuo je pravim putem.
    Album je napisan vrlo originalno i bez osjeta i jednog uzora iz ovog doba. Smatram da je dotični ovim albumom htio urezati svoje ime među najveće prog legende iz 70-ih, ali isto tako u njemu ostaviti svojevrstan hommage svojim idolima. Na tu me misao navodi odabir producenta. Naime, produkciju potpisuje Alan Parsons; producent Floyda iz ere Dark side of the Moon.

    Što se benda tiče, tu mi je u uho najviše upao Nick Beggs, basist s nevjerojatnim i vrlo groovie dionicama koje mi se u nekim trenutcima čine kao da drže cijeli bend na okupu i da bi se bez njega sve rasipalo. Njegov malo grovie stil sviranja jako se dobro uklapa u shemu kojom se bavi Marco Minnermann, a koja je složenije i više jazzi teksture. Bubanj je odsviran vrhunski, a vrhunski je posao odradio i Minnermannov kolega iz benda Aristocrats, već renomirani Guthrie Govan. Flautist Theo Travis misli da je Ian Anderson. Dobro mu ide.

    Trajanje albuma: 54:45
    Broj pjesama: 6

    Posjedujem li kopiju? Ne, ali planiram kupiti vinil, a taj se podhvat zbog poštarine i carine mora planirati.



    Album kreće vrlo snažnom i konkretnom dionicom na basu i bubnju u stvari Luminol, dok se sa svakom minutom ubacuje neka nova varijacija na temu. Na neke trenutke mi izaziva snažne reminiscencije na Yes- Close to the edge. Svi su instrumenti isplanirani i napisani odlično i tu Wilson pokazuje svoju kompozitorsku snagu. Struktura je također malo netipična pa se jako osjete 3 različite teme unutar stvari koje bi se barem glazbeno, a možda i lirički dale podijeliti na 3 stvari. Prvih 4 i pol minute svaki instrument varijacijom na temu dobiva mjesto za show-off i podsjeća me na Cathedral- Introspect. Rekao bih da je se osjeti čak i težnja Govana da podosta zvukom i sviranjem aludira na Brand x. Druga stvar je zapravo jedina koja mi se čini da nema baš mjesta na ovom albumu jer predstavlja neku drugu, već pređenu etapu Wilsonova djelovanja.
    Apsolutna kruna cijelog albuma je stvar The Watchmaker. Skoro 12 minuta čistog pravog, izvornog proga. Teško je odrediti na koji bend ova stvar podsjeća, jer je uzora unutar tih 12 minuta isprepleteno previše. Rekao bih da počinje kao Jefferson Airplane, nastavlja kao da će početi svirati Dogs od Floyda, Solaže postaju blago Gilmorovske, ali se stvari brzo kompliciraju i tu se čuje Genesis i Jethro tull, malo zazvuči na Egg, malo na The Who, a završava kao Wilson.

    Album koji se svakako isplati poslušati, a novom slušatelju glazbe ove vrste pružiti će kratak uvid u povijest ove vrste glazbe. Što se mene tiče, album godine (bar do sada) s kojim je Wilson uspio u namjeri da ureže svoje ime u britansku prošlost.

    Slični tekstovi

    » 0 komentara... Dodaj svoj!

    Još nema komentara