»Recenzije - Recenzije Gitara - Vantage VP700 (Predgovor: povijest japanskih gitara)
»Povijest termina "lawsuit & post-lawsuit guitars" i recenzija ovog sjajnog japanca
  https://www.gitare.info/page.php?id=15428

Autor: Pizvo, Dodano: 15-09-2009 16:12.


Lawsuit Ibanez Les Paul sa open book headstockom


POVIJEST

Svi ljubitelji električnih gitara malo bolje upoznati sa povijesti ovog instrumenta koji je obilježio modernu, takozvanu "pop" kulturu, sigurno su već čuli za termin "lawsuit" vezan uz neke japanske gitare. Danas se na mnoge japanske firme iz kasnih sedamdesetih lijepi taj izraz i prodaju se po pristojnim, iako još uvijek dosta povoljnim cijenama. S obzirom da ću se koristiti nekim podacima koji su mnogima strani, mislim da je uputno (a i konačno je vrijeme da to netko napiše na hrvatskom) da vas prvo upoznam sa povijesti tog termina.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do značajnog probijanja rock glazbe u živote ljudi. Ono što su ranih šezdesetih poznatim učinili bendovi poput Beatlesa i Stonesa, sada se poput plimnog vala širilo svijetom i već je postojala čitava gomila bendova ovog usmjerenja, a tendencija eksponencionalnog rasta je pojačana događajima poput Woodstocka, koji su rock glazbu zacementirali u temelje jedne nove, mlade, odvažne i neobuzdane generacije. Do tada su glavni dobavljaći prepoznatljivog zvuka rocka - električne gitare, bili pioniri ovog biznisa tj. Fender i Gibson, dan danas nekima alfa i omega u svijetu instrumenata. Problemi su počeli nastajati kada je potražnja za tim instrumentima nevjerojatno porasla, zbog dvije stvari: broj 1. - ove firme su funkcionirale uglavnom po manufakturnom principu i gitare su se uglavnom radile ručno i u ograničenim brojevima i broj 2. - djelomično zbog točke 1., a djelomično zbog branda i eksluzivnosti, bile su prilično skupe, što je značilo i da su nedosanjani san gomile mladih i nadobudnih glazbenika koji si ih nikako nisu mogli priuštiti. U to vrijeme, još uvijek ratom uzdrmani Japan je bio u punom jeku svoje gospodarske obnove, no proizvodi iz te dalekoistočne zemlje su naspram onih s oznakom Made in America bili ono što su danas Made in China i rijetko tko se usudio kupiti išta sofisticiranije od čačkalice s predznakom MIJ. No Japanci su vrlo poduzetan narod i uskoro se u Japanu pojavilo nekoliko firmi koje su počele raditi električne gitare. Jedan od značajnijih ljudi je bio stanoviti gospodin Hoshino Gakki, koji je 1965. sklopio ugovor sa Harry Rosenbloomom, vlasnikom firme Elger, glavnog distributera izrazito traženih Martin gitara. Tim ugovorom je Rosenbloomova firma postala generalni zastupnik japanskih električnih gitara i proizvođać kvalitetnih ručnih radova, koju je Hoshino kasnije kupio. Početkom sedamdesetih, Hoshino kupuje i malenu španjolsku firmu Ibanez i odlučuje preimenovati Elger u Ibanez, radi uspješnijeg proboja na američko tržište. Iste te godine, Leo Fender prodaje svoju firmu korporaciji CBS, a korporacija Norlin preuzima Gibson nekoliko godina kasnije. Ovdje kreće utrka koje je uvelike obilježila električne gitare kakve danas poznajemo.

U Japanu su najznačajniji proizvodni pogoni bili FugiGen Gakki (Ibanez, Greco, Tokai, Burny, Yamaha) i Matsumoku (Aria, Vantage, Westone, Univox, te prve Washburn gitare). Ubrzo nakon proboja Ibaneza na američko tržište, slijedili su i ostali proizvođaći, koji su brzo napustili svoje dizajne i koncentrirali se na kopiranje Fender i Gibson gitara, pogotovo modela Les Paul. Kopije su bile vrlo vjerne, unatoć nekim predrasudama (samo jeftinije serije su imale bolt-on neckove, dok su top of the line modeli bili pljunuti Gibsoni), a isto tako oko 5 puta jeftinije od orginala. Ovo je postignuto uvođenjem CNC stroja, kojim su istina samo grubo oblikovali tijela i vratove, a onda ih ručno dovršavali i bojali, no to je toliko ubrzalo i pojeftinilo proizvodni proces (uz nižu cijenu radne snage) da su ove firme ozbiljno ugrozile orginale, tim prije što su bile iznimne kvalitete, kako izrade tako i korištenog drveta. Problem je nastao u prevjernom kopiranju, pošto su kopije sadržavale i takozvani "open book headstock", karakterističan znak na headstocku Gibson Custom gitara, nalik na stiliziranu otvorenu knjigu. Ovaj znak je bio Gibsonov Trade Mark, pa se Gibson odlučio na tužbu protiv Ibaneza kao najozbiljnijeg konkurenta. Tužba je riješena 1977., pošto je Ibanez već prije tužbe promijenio headstock i tako izbjegao pravne posljedice. Ibanez je jedina firma koju je Gibson tužio, ali se uskoro termin lawsuit proširio na sve japanske kopije s početka i sredine sedamdesetih. U vremenu do tužbe ja došlo do velikih promjena i kod Fendera i Gibsona. Suočeni sa gubitkom tržišta i nekonkurentnošću, vlasnici ovih dviju firmi su, tipično korporacijski, zaključili da i oni trebaju uvesti CNC stroj i ubrzati proizvodni proces, što je dovelo do naglog opadanja kvalitete i situacije kada su neke kopije bile uistinu kvalitetnije od orginala, iako još uvijek jeftinije. Danas je opće prihvaćeno da su Fenderi i Gibsoni iz tog doba među najlošijima u povijesti tih firmi. Iako su neko vrijeme nakon tužbe još proizvodile kopije, japanske firme su i prije shvatile da se moraju orjentirati na vlastite dizajne, pa je tako ovo doba prepuno više ili manje uspješnih prototipova i serija. One manje uspješne su danas izrazito skupi kolekscionarski primjerci, dok su one uspješnije često rezultat suradnje između više firmi i izgledaju gotovo identično, bez obzira tko ih je proizvodio (primjer je Ibanez Iceman, model iz 1978. kojeg je Ibanez posudio od Yamahe). Sve gitare od 1977. do početaka osamdesetih, koje nisu bile kopije, nazivaju se post-lawsuit gitare. Karakteristika ovih modela je eksperimentiranje sa nekim slabije istraženim dizajnerskim i tehničkim rješenjima, kao npr. aktivna elektronika, phase reverse, neck-trough, korištenje drveta poput jasena i oraha (Ash i Walnut) u kombinaciji sa javorom (maple) i slično, a i ovdje su uvedeni precizni serijski brojevi, koje lawsuit modeli nisu imali. Jedna od takvih gitara je nedavno završila kod mene, sasvim slučajno...


OPĆENITO




Krstario sam Glazbenim oglasnikom, kao i svaki dan, tražeći polovne lampaše, pošto sam prodao Vox AD50VT i bio u potrazi za nečim mnogo ozbiljnijim (cilj je bio Mesa Caliber .50 ili H&K Tube 50), te, čisto informativno, otvorih i dio s električnim gitarama. Tu sam među slikicama pronašao i ovu gitaru, Vantage VP700, koja me odmah neodoljivo podsjetila na Ibanez Musician MC150DC, jedan mi od omiljenih dizajna gitara. Bacivši se na goglanje, saznao sam da je ova gitara usitinu jedan od gotovo identičnih modela Aria-e, Ibaneza i Westone-a i vrlo cijenjena gitara među znalcima. Lik koji ju je prodavao ju nije puno koristio, jer je kupio Fender Stratocaster, pa mu je stajala sa strane dulje vrijeme. S obzirom na to da me tada ozbiljno prao GAS (Guitar/Gear Acquisition Syndrome), a veliki sam obožavatelj starih japanskih gitara, odmah sam ju iskeširao, time si potpuno stanjivši buđet za pojačalo i na kraju sam morao mijenjati svoj Ibanez ARX500 da bi do njega došao, što mi je teško palo. Jesam li dobro odabrao?


OBLIK I IZRADA

Kada sam ju preuzeo (potpuno "na suho", na parkiralištu, nakon brze provjere općeg stanja), došao doma i naslonio na zid, došlo mi je da nekoliko puta udarim glavom u štok. Svi metalni dijelovi hardwarea, od magneta, preko šerafa, do žica su bili prilično hrđavi, vrat je trebao dobro poštelavanje, prvih 5 pragova su na rubu potrebe za zamijenom, dio laka s prednje strane se prilično istanjio i nije bilo kapice 3-way switcha. No i u takvom stanju, ništa na gitari se nije klimalo, bridge je djelovao vrlo solidno (iako, kao što je vidljivo na slici, potpuno posvađan s oktavama, što se kasnije pokazalo kao zabluda - oktave su SAVRŠENE!), a i cjelokupni dojam je bio da se iza prljavštine i hrđe krije pravi mali dragulj.

Gitara je flat top double cutaway specifičnog dizajna, koji je danas prisutan samo kod Ibanezove GAX serije. Naizgled je neck-trough, no ovaj model je nekakav srednji rang, te je ustvari set in. Vrat i središnji dio tijela su od javora, a dva umetka između komada javora i "krila" su orah. Fingerboard je rosewood sa 22 praga, po kojima se nevjerojatno lagano kretati, unatoć pozamašnoj deblini vrata. Orginalni brass nut je zamjenjen koštanim. Orginalne mašinice (sa logom firme na donjem dijelu, vrlo dobre izrade) su me ugodno iznenadile, jer su nevjerojatno mekane i precizne, a drže štim izvrsno. Bridge je fixed, fenderovskog tipa, sa string trough body. Gitara djeluje jako solidno, izrada je izvrsna, gotovo savršena, pa se gotovo ni ne primjete ogrebotine i male površinske pukotine od udaraca. Jedini veći problem je disproporcionalnost u raspodjeli težne, zbog debelog javorovog vrata i lakšeg orahovog tijela, zbog čaga vrat voli ponirati, no na to sam se ubrzo navikao.

Odmah sam krenuo na improviziranu restauraciju, te sam rastavio sve što se rastaviti dalo, pa onda dobro oprao skupim sredstvom za drvo, skinuo većnu hrđe sa pickupova i zamijenio sve šerafe. Vrat je bilo lako ispraviti, a čak sam našao i crnu kapicu za switch u ladici koja je savršeno sjela. Gitara je odmah zasjala. U međuvremenu sam proveo još malo vremena na internetu i po serijskom broju saznao da je moj primjerak iz prve godine proizvodnje, odnosno "lawsuit godine" - 1977. Nakon svega toga, promjenio sam mišljenje o isplativosti svoje kupnje. No ipak je najbitniji dio cijele priče zvuk...


ZVUK

Dakle tu smo, trenutak istine... Čak i kad sam ju par puta svirnuo bez pojačala, sa iskrivljenim vratom i hrđavm žicama, zvonila je prekrasno, iako malo tiho za moj ukus. Namjerno sam čekao da ju sredim i stavim svoje nove najdraže žice (Ernie Ball Slinky 0.10 Titanium Coated), pa sam ju tek onda ukopčao. Iskreno, nisam znao što očekivati. Pickupovi su orginal MMK53 bridge i MMK61 neck, po specifikacijama Alnico V od 11.4 odnosno 8.6 kOhma, sa orginal potovima, 2 volume i 2 tone, 500k i coil splitom spojenim na obadva pickupa, ali obrnuto (kada je split off na bridgeu i prebaci se na neck, neck je splitan i obrnuto, što daje dva potpuno drugačija zvuka na middle poziciji). Prvi akord na pojačalu (clean kanal) je bio sasvim posebno iskustvo. Ovi 32 godine stari alnico pickupovi na 32+ godina starom drvetu zvuće kao ništa što sam dosada čuo, čak i na starim instrumentima. Zvuk je, što zbog potova, što zbog drveta, nevjerojatno svijetao na bridge pickupu, što inaće ne mogu smisliti, ali se uho vrlo brzo navikne na to. S druge strane, neck pickup u humbucker mode-u na clean kanalu lampaškog pojačala zvući kao zbor anđela, bez pretjerivanja. Tako topao, harmonijski kompliciran, otvoren i dinamički osjetljiv zvuk, da se rastopite od čiste veličanstvenosti. A pojačalo je Marshall!! Što bi tek bilo na nekom Fenderu ili Rolandu JC120, to ne mogu ni zamisliti, ali ću uskoro provjeriti, čim ponovno odem do frenda u buksu koji svira na oba spomenuta. Samo ovaj clean zvuk je bio dovoljan da odmah zavolim tu gitaru. Odlučio sam preskočiti crunch zvuk (odmah sam zaključio (i kasnije potvrdio taj zaključak) da je gitara tu kod kuće i da je zvuk apslutno fantastičan) i koncentrirao se na to kako će se nositi sa modernim hi gainom. Rezultat me šokirao. Kao što rekoh, ne volim svijetle humbuckere, DiMarzio Norton kojeg imam u gitari od javora i plywooda sa lipinom bazom je vrhunac svijetlog zvuka kojeg toleriram kod modernih pickupova. Ovaj bridge pickup je puno svijetliji. Ali nakon njega na hi gainu su mi svi ostali pickupovi nedefinirani mulj. Pickup zvući tako otvoreno da ispuni cijelu prostoriju blistavim pulsirajućim zvukom, kao da ima integrirani reverb. Sustaina ima na izvoz, solo tonovi izlaze sa nevjerojatnim autoritetom i jasnoćom, pinch harmonicsi su tu, iako to nije jaća strana pickupa, no sasvim je dovoljno vrištav. S druge strane, na drop C ruši betonske blokove, iako slabiji od Nortona i sa osjetno manje gaina, izvlaći puno više growla iz pojačala i na kraju zvući puno agresivnije i nekako "a-punch-in-the-gut" perkusivno. Čak i pri korištenju svih žica u kompliciranim akordima na hi ganu, sve izlazi van i tonovi se savršeno pretapaju, bez inferiornih frekfencija. Što se pickup/gitara dijela zvuka tiće, siguran sam da sam konačno našao ono što sam tražio, iako su mi mnogi govorili da to osim u custom shopu neću naći. Neck na hi gainu nije toliko kod kuće, malo je preslab, iako dovljno glasan, a i ima tendenciju lakšeg zamućivanja, no svejedno postiže onaj shrederima omiljen efekt brzog prolaska kroz arpeggio sa zadovoljavajućom ocjenom. Split funkconira savršeno, single coil tonovi su toliko uvjerljivi, da bi u mraku gitara prošla pod all-single coil instrument. Potovi su malo lijeni, sa dugim hodom bez većih razlika, no odrađuju posao zadovoljavajuće. Potovi i switchevi su, unatoč godinama, tihi kao bubice i jako mekani.


ZAKLJUČAK I OCJENA

To je to. Moja potraga je završila. S vremenom, kada zaradim dovoljno novaca, razmišljam napraviti custom shop poboljšanu verziju ove gitare i ziher nalazim majstora da što vjernije replicira ove pickupove. Svaki puta kad ju dohvatim, prođu me trnci zbog onoga što znam da ću čuti iz pojačala i ponovno me ugodno iznenadi kada zvuk izađe. Svatko tko kaže da su ti takozvani lawsuit i post-lawsuit japanci precjenjeni i da ne vrijede te novce (uglavnom između 3000 i 4500 kn), taj nikada nije probao orginalni primjerak. Postoji dobar razlog zašto ove gitare imaju odani kult sljedbenika i obožavatelja svih uzrasta diljem svijeta. Sada je on i meni jako dobro poznat.

Ocjena: 9.5/10 (manja ocjena čisto zbog padanja vrata, morat ću si zaklemat remen za majicu... )

Do sljedećeg puta
Pizvo

Preuzeto sa: Gitare.Info