Besjeda o glazbi općenito i koji su gitaristi dosadni     (0)
Ovo je copy paste sa foruma. Ovo je moje mišljenje. Kome se ne sviđa nek ne čita ili nek napiše svoju u odgovarajući forum.


Citat
#121495 Hollowman :
Lijepo si to sročio Guitar360! Slažem se u većini, a što misliš o Muhammedu iz Necrophagista ako si slušao ikada? On mi je jako jako dobar gitarist i vrlo inovativan sto se technical death metala tiče, jer ostalo mi je poprilično dosadno i naporno, ali Necrophagist mi je jako zanimljiv. Pa eto, ako si slušao volio bih znati tvoje mišljenje o njemu.



Ako se ne razumiju riječi unutar benda znači da nisu bitne. Ako nisu bitne riječi, onda nisu bitne pjesme. Jer su mogli umjesto "vokala" i šuškati s zvečkom (onim jajetom što imaju sexy religiozne koke u crkvi). Znači ono što je bitno je muziciranje koje me samo po sebi ne privlači.



I nema toga da će me netko razuvjeriti u tome jer je to jednostavno istina.
Razlika između toga (kao ozbiljnog Necrophagista) i "agrometala" je praktički nepostojeća (Traktoroth iz Opuzena koji ima pjesme koji se zovu "Krvavi kupus" i "Pornogudin" gdje se slavi oranje polja. To je gotovo ista ozbiljnost kao Necrophagist, samo što je Traktoroth meusporedivo zabavniji. A kod necorphagista se još manje razumiju riječi.
http://www.myspace.com/traktoroth.opuzen
Poslušajte Dođi u polje....


Pri čemu nikako ne umanjujem vrijeme utrošeno u to koje je puno veće nego prosječna zajebancija poput traktorotha. ZNam što treba da se napravi album, no imam zakonitosti prema kojima radim i živim, a pogotovo u glazbi. To je moje mišljenje, ne tuđe i ne mora biti jedino mišljenje.

Uglavnom, necrophagist - pjevač kaže nešto na Njemačkom normalno pa onda se pretvori u opasnog sotonista.

Primjer:
Pjevač(glasom kao papak): "Sljedeća pjesma se zove"
Rulja: (iščekuje)
Pjevač (son of satan urlik od tog istog papka):"BRUTALGH DESTROYHUJSEGGJSLAKJHLKGHLJKSAUGGGGGGH"


To je po meni preloše i prenisko kod sve te ekipe, a razlika između Necrophagista i nekih drugih je što je gitarist musliman (pa se guba zove) i što koristi 6 žica, a ponekad i više pa ga to čini jednim od boljih gitarista unutar njegovog "žanra" (možda je bolja riječ audio/životnog habitusa).


Dakle u čemu je stvar...
Smatram da je svaki gitarist sam po sebi dosadan. (vjerojatno postoje neki koji nisu, ali te moram još čuti)
Dokaz za to: Kreni nešto tipkati na kompu i stavi gitarista pokraj sebe da svira. Da je uštekan najbolji ili najgori gitarist pokraj tebe to je tlaka za slušati. Nebitno je da li svira country kokoši, ubija metal riffčine, svira polku ili flamenco ili blues. Svi su naporni jer te ubijaju svojim čačkanjem po gitari. Nitko nikada ne svira nešto suvislo dulje od 2 minute, a onda opet čačka. Radi toga, gitaristi se moraju staviti unutar konteksta. Dakle ono gdje mi percipiramo nekakvu glazbu je unutar njihovih djela, ne tehničkih vježbi, ne posljepodnevnog "hm... gitara mi je na krevetu, a baš mi se ide prileći malo, pa ću je sada uzeti i čačkati malo po njoj". Dakle pjesme i instrumentali (koji mogu biti pjesme po formi, ali ne moraju).

E sada moja teorija (ne znam da li je negdje napisana i potpisana pod imenom nekog filozofa, ali ono što znam je da se nečim ovakvim bavio Šimić u svojim kritikama, pa je onda ovo parafraza Šimića, samo sa nekim mojim dodacima. Možda sam u krivu, ali do sada me nitko nije osporio u niti jednom segmentu, pa sam onda valjda u pravu.

Naime moderna glazba (pjesma) ima 3 elementa koja udaraju na 3 odgovarajuća mejsta u čovjeku.

Prvi je ritam. On udara na tijelo. Dakle kada si u nekoj krčmetini i krene ac/dc krene noga raditi i odbubnjaš cijelu pjesmu, a da možda toga nisi svijesan. Dakle to je zapravo van naše kontrole. I to je osnova. To je rekao bi životinjsko. Zato nabaciš nadrogiranu tehno vjevericu koja inače ima IQ 6 - 5 radi droge i dakle nabaciš ga nasred love paradea ili nekog partya i podne/ponoć čaga.



Druga je melodija.
Malo kompliciranija stvar. Udara na srce i dušu. Dakle zato jadni Meksikanac koji španjolski loše govori, a kamoli engleski, ide na maiden kada dođe. I kada dođe onda krene 2 minutes to midnight ili Aces High i eto njega sa obe dvije ruke u zraku i dere se: "GooooooooooL".
Dakle ta melodija može biti u ritmu. I kod raznoraznih tehnjava imaš melodije, ali je ritam primaran, a melodija je mogla biti i zamjenjena nečim drugim bilo bi isto.
Mislim pogledaj ovo, imaš minutu bez pjevanja. Ima i ritma, ali svi pjevaju melodiju.



Međutim od meldije se ne plače. Uglavnom ne. Može se dogoditi, ali rijetko, zapravo gotovo nikada nije toliko nabijena emocijama. Dakle postoji nešto što je još više od toga.

Ta treća stvar je tekst. Dakle tekst je ono što udara u mozak i to je jednsotavno tako. Od teskta se može plakati bez ikakve melodije i ritma osim onoga kojim ga čitaš. Dakle on radi i bez konstruiranja i ubacivanja u kontekst ova prva dva elementa.



I onda ako su sve tri stvari mrak i još se fino poklope u koncept - sve tri stvari! onda imamo dobru pjesmu i onda smo na konju. I nabaci barem 5 komada ovakvih na album ili ih izvodi live i ja dajem novce za album, dolazim na koncert (putujem stotinama kilometara dakle dajem novce) i još bacam po bini novce ako je ikako moguće.

Dakle gitarist je tu ili u prvom ili u drugom stupnju. I onda zapravo gitarist biva dosadan kada ne zadovoljava jedan od ta dva stupnja ili oba stupnja.
Međutim, može gitarist biti ne znam kako zabavan kao pojava ili svirački, no ako nema dobrih pjesama, džaba mu sva zabavnost i karizma ovoga svijeta. Može biti nekome dobar, ali ja novce ne dam. Imam pravo na to. Isto tako neću dati lovu za recimo špagete s kaparima jer su mi kapari odvratni. Dakle cijelo jelo me zadovoljava, pa onda ne dam lovu za to, nego idem na meso i krumpir i briga me.


Iz tih razloga MENI (ponavljam MENI) je od ovih poznatih "brand" gitarista dosadan Hendrix, Page, Gilmour i Clapton. U jednoj manjoj mjeri mi je dosadan Vai, Brian May, Angus Young, Van Halen, Steve Morse ili Alex Lifeson.
I na isti način mi je dosadan Slash van onih 20-ak pjesama od Gunsa.
Dakle sve ih gledam iz perspektive njihovih radova. Van svih eksperimenata i čuda što rade na gitari. "Eksperimenti" su ono zašto dobijaš respekt unutar struke. Ne vjerujem u gitaru radi gitare. Mislim znam da to postoji, umjetnost radi umjetnosti. Fino je to, ali bez ljudskog elementa mi je bezveze. To je kao seks bez ljudi. Pa onda čemu seks uopće?
Dakle po djelima ćete ih njihovim prepoznati. Neki stari bradonja je valjda to jednom tako rekao.


Pa tako na isti način ne mogu priznati uopće nerazumljiv tekst. Smatram da je to lijenost da se kaže nešto bitno. Uz to smatram da se sve može reći razumljivo - slayer može primjerice (nerazumljivost kod slayera je od brzine uživo - no to su opet iznimke i ekstremi, a ne pravilo).
Pa su mi zato dosadni svi black bendovi i većina death bendova. A opet ima raznoraznih bendova koji namjerno "lome" sva tri elementa i pokušavaju ih opet spojiti. I to isto može raditi, ali ne mora.
Recimo Dream Theater - Images and words. Sva tri elementa su relativno izlomljena. ALi rade fenomenalno skupa.
Novi Dream Theater, izlomljeno, ali ne radi fenomenalno. Nešto fali jebiga u pjesmama. Pa zato što fali nešto u pjesmama zato Petrucci sada zvuči više iritantno i zato ne dam novce za koncert.

E sada Necrophagist:
Ne odgovara mi tekst. Prvo ne razumijem ga (a zasigurno poznajem jezik na kojem je napisan), pa čovjek može pjevati o tome kako se rade krafne, međutim ne bi mi to previše značilo. Drugo radi toga što se zovu Necrophagist, imaju limitirane teme. Slayer primjerice nema limitirane teme. Može pjevati o svemu. Necrophagist ne može. NEcrophagist znači "onaj koji se hrani mrtvima" i onda ima tekstove u kojima on bez pretjerane potrebe za kontekstom govori o rezanju udova, kako trune meso u pobačenom fetusu i kako sve to zajedno onda fermentira i ružno je. Meni to nema nikakvog smisla i odbijam slušati dugačak niz medicinskih procedura koje polaze po zlu koje mi tip nerazumljivo nabraja između kojih se čuje gitara.
Ne odgovara mi ta gitara jer sama po sebi nije ništa posebno. Postoje ljudi koji to sviraju bolje od njega. E sada unutar konteksta kojeg praktički nema, ta gitara nema težine, odnosno nije heavy. Stoga to ne mogu priznati kao nešto dobro, nego je to nešto iritantno i besmisleno.
Ritam je izlomljen na način da mi nikako ne paše uz Habitus, ali kako je on podrška besmislenom tekstu i besmislenoj melodiji, ne mogu reći: "Bravo, svaka čast!", ako me razumiješ.
Promjenjeno: 01-10-2011 02:58   [Nazad na vrh]